Otac
Napravila sam
izložbu
Napravila sam izložbu o tebi,
u muzeju koji ce posetiti hiljade
očeva,
osim jednog.
Napravila sam čitavu planetu,
na kojoj devojčice kao ja imaju
purpurne krune, oštre jezike i karmine na metkiće,
koje nose u svojim sandalama,
za "kad' zatreba".
Napravila sam izložbu o tebi,
koja nije za tebe,
i o kojoj ne možeš ništa da znaš,
ukoliko ne upališ Facebook.
Ili pitaš svoja dva sina da to urade
za tebe.
Napravila sam izložbu u državi
susednoj tvojoj,
u koju sam morala da doletim.
U državi bližoj tvojoj nego mojoj,
u kojoj svi pričaju naš jezik,
onaj koji ti i ja ne koristimo da međusobno
komuniciramo,
jer mi ne komuniciramo,
ni na jednom jeziku.
Napravila sam izložbu u muzeju
za devojčice,
ovakve kao ja,
da se dohvate svojih karmina,
I njima ispišu sopstvene romane,
o nekome ko ih nikada neće pročitati.
Soba od pomorandže
jednom si tako, kada sam ja bila mala ćerka
odlučio da sagradiš kuću
zidao si kuću na dva sprata, u jednom obližnjem mestu malog grada u kome sam se
ja rodila
sagradio si dva sprata, sa tim da se gornji ne koristi
zbog para
sa svojih dovoljno para, sagradio si tri sobe na donjem spratu
rekao da su dve za tvoja dva sina,
a jedna za ćerku
sagradio si sobu za ćerku, u kojoj se nalazio krevet, police, i televizor
sobu čiji su zidovi su bili narandžasti, jer svi su znali da mi je to bila
omiljena boja
sada više nije
soba za ćerku u kojoj nema ćerke,
koja možda služi kao gostinska soba,
ili soba za odlaganje predmeta koji nekome više nisu potrebni,
ili soba u koju dolaze gosti da gledaju u narandžaste zidove zamišljajući ukus
pomorandže
soba u kojoj živi verzija porodice kakvu svako želi
u kojoj živi ideja odnosa koji nikada nije postojao
kao nekakav spomenik
možda je to tajna soba, uvek pod ključem
u koju niko ne sme da uđe
samo ti
zažmurim i zamislim kako na moj krevet spustiš svoje teško, umorno
telo
dok gledaš u ugašen televizor kao da na njemu ide moj omiljeni film
nekada zamislim da je ta soba nečiji atelje
možda u toj tvojoj porodici ima još nekih umetnica osim mene
možda ta soba pripada nekom drugom i zidovi joj više nisu narandžasti
to je uredu, jer to više nije moja omiljena boja
taj neko sada seda na krevet za ćerku i pali ćerkin televizor
i to je uredu, jer to nikada nije bila moja soba
Priča se da si lep covek
Na tebe ličim, vidim nekada i
sama. Pogotovo taj nos što mi na licu nadureno visi. Vole ga mnogi i to nije
zbog tebe.
Na tebe ličim, i sama sam uočila,
i ponekad me to nervira. Nekada mi ipak bude drago, jer su govorili, oni koji
su te poznavali kao mladog da si bio lep čovek.
U našim malim gradovima, ili u onom iz koga me je majka presesila, a u kome si
ti ostao
i napravio drugu decu, priča se da si lep covek. Lep, ali tužan.
Jesi li umoran? Radiš li puno? Jel i tvoj nos isto tako svi komentarišu?
Na tebe ličim, kažu i drugi, pa
razumem to kao da sam i ja lepa. Umem i ja nekada da delujem umorno, ali se to
ne vidi toliko. Ipak je izmedju nas 25 godina ničega.
Da na tebe ličim, ponekad misli moja majka i verujem da to ume i nju da
iznervira.
U malim gradovima, ili u onome u kome si ti ostao, a koji sam ja
napustila, kažu da ćerke liče na očeve, a sinovi na majke. Moja majka nema
sina, ali ti imas dva.
U gradu koji smo mi napustile, a u kome si ti napravio dva sina, priča se
da si lep čovek, a i da su ti sinovi jako lepi. Ja razumem to kao da sam i ja lepa,
i to nije zbog tebe.
Ti mi nisi čestitao
Udah se danas, i to mi je baš čudno.
A još mi je čudnije da mi nisi čestitao.
ja se danas udah i to mi nikako ne ulazi u glavu.
Kažu da sam danas potisnula emocije jer se bavim performansom,
pa sam nastupila na sopstvenoj svadbi,
i to sa kakvim monologom.
Ni za jedan performans do sada mi nisi ništa rekao.
Ja se danas udah, na nemačkom jeziku.
Kažu da mi se nemački poboljšao, ali ti to ne znaš.
Prvo, zbog toga što ti ne pričaš nemački, drugo jer mi nisi čestitao.
Ja se danas udah i to mi je baš čudno.
U beloj haljini iako nisam htela belu,
sa crvećem umesto kiše, iako sam rekla da nema razloga za slavlje,
sve na tvoj
rođendan.
Ja se danas udah, a ti nikako da mi čestitaš.