Tu me boli
(o ženi kojoj je gorela glava)
jednom je jednoj ženi gorela glava dvanaest dana,
nisu mogli da joj pomognu ni nemački stručnjaci.
sedela je i čekala ,
i ponekad malo plakala,
ni sama nije znala zašto.
nisu mogli da joj pomognu ni nemački stručnjaci.
sedela je i čekala ,
i ponekad malo plakala,
ni sama nije znala zašto.
Crtajući imaginarne krugove malim prstom leve ruke u njegovom desnom tabanu, ja mu govorim: „Da me voliš istinski, bilo bi ti lepo da grliš moju desnu nogu, čak i kada ona odbija da se popne na planinu.“ On me gleda, na stranom jeziku. ‘’Bilo bi ti sa mnom kao u medenim proplancima, dok žmirimo na moje levo oko, jer samo ono želi da vidi svet danas. Tako mu je došlo. Sutra možda ipak desno – mi to ne možemo da znamo, kao ni cela armija belih mantila.’’ Izgovarajući to, shvatam da sam u poliamornoj vezi sa bar dvadeset belih mantila, bez da to zapravo želim. Ipak, ja sam se za njega udala, iako sam rekla da nikad neću.
Danas, u jevrejskoj bolnici kod Osloerstrasse u glavnom gradu Nemačke, leči me gospođica K. Srećna sam što je žena, za promenu. I dok je čekam, cela čekaonica probija moju bledu kožu pogledima zbog pro-palestinskog stikera na poleđini mog androida. Medicinska sestra, Makedonka, mi prilazi i na melodičnom srpskom šapuće: „Nije ti to baš pametno.“ I dodaje da mi to kaže zbog mene, kad već ja imam, znaš ti koju bolest.
Gospođica K je svega pet godina starija od mene. Dok joj pričam o najintimnijim delovima mog tela – onim utrnulim, vibrirajućim, probadajućim, hipnotišućim – mi postajemo drugarice. Ja je, kako to najbolje umem, obasipam sarkastičnim humorom dok govorim o simptomima, odupirući se sopstvenim anksioznim porivima. Ona se smeje i sve zapisuje. Da nismo u sobi 22a, bile bismo na mojoj terasi. Ja bih joj pokazala uspešno odgojenu Monsteru i moj novi crtež.
Gospođica K ima pejdžer na kome piše Carpe Diem. Ništa nije rekla na moj stiker. Pitala me je koliko je oštar taj moj bol u glavi, „kao mesarski nož“, rekoh joj. Podržala je moj veganizam i rekla da se tuširam hladnom vodom da ublažim vatru.
Tu levo, ispod rebra, domali prst i srednji mozak. Nije u nogama, već je u kičmi.
Sledećeg jutra na mom telefonu opet eksplodiraju gradovi i porodice. Mene boli moj mesarski nož. Na mom temenu proključavaju kafe. Šake, skoro uvek u polumesecu, pulsiraju u nekom nemelodičnom ritmu. Polumeseci u kojima se kupaju vetar, komarci i hladna voda. Nemam nokte. Pojela sam ih. Zanoktice je pojela griža savesti i sveprisutna nervoza. Razlozi su isključivo politički. Bez osećaja kidam meso sa prstiju kao gladan pas. I svaki put kada gore, one ipak postaju malo više moje.
Danas je moje utrnulo levo stopalo pritiskalo beogradski beton, užaren na hiljadu stepeni specijalnog balkanskog talasa, po UN-u. Sedim u nekoj kafanici, čekam građanski rat. Represija u svojoj eskalaciji. Policija preti mojim drugaricama da će da ih siluje. Policija gura moje saborkinje dok mirno stoje u tišini. Ljubitelji vladajuće stranke i predsednika autokrate reprodukuju bol. Zažmurim jako i koncentrišem se na moju goruću glavu – moj jedini kapital. Plamen se čini toliko jakim da može da sprži fašiste. Žmurim jako i čekam da se nešto desi.
„Jedna žena, imigrantkinja srpskog porekla, nepunih trideset godina, sa prebivalištem u Nemačkoj i bolešću koje se svi više plaše nego ona, u potrazi je za stalnim poslom. Ima dva fakulteta – domaći i strani. U blizini radnog mesta potreban frižider. Fleksibilno radno vreme i aparat za gašenje požara. Visoki plafoni zbog plamena na glavi. S vremena na vreme, ova žena će morati da legne. S vremena na vreme, neće moći da ustane. Molim vas unapred za potvrdu da je posao za stalno, zbog njene netolerancije na čekanje.“
Juče sam celo popodne čitala o odžacima i ognjištima u domovima Srba s početka 19. veka, u kojima su živeli duhovi ženskih predaka. Pretkinje koje šapuću kroz vatru i skupljaju željice. Moje drugarice odžačarice. Zamišljam kotlove pasulja pune tajni na okruglim sotrama neprestane cirkulacije. To me razneži toliko da potpuno ogladnim. Istog popodneva nasledila sam komad zemlje od moje bake. Potpisala sam očevo prezime po ko zna koji put na neki važan dokument, bez da on to zna, gledajući njene mekane kapke. Rekla je da će na ovaj način ona uvek biti moj temelj, a ja sopstveno žarište.
Moju baku nikada ništa ne boli. Ona stegne zube i kaže „ništa“ svaki put. Uvek se ljuti na dedu kada mi on opisuje svoj bolni noćni grč ili mi kaže da je umro komšija. „Ne sekirajte je“, kaže ona – „ne govorite joj o bolesti i smrti, ona je još mlada.“ Ja je grlim snažno i sa sveprisutnim suzama hoću uvek da je imam. Lakše bi bilo tako, obema. Moj deda nosi majicu Nemca za kojeg sam se udala. Svakog jutra u pet ujutru on kuva lonac kafe i satima puši. Moja majka mene boli. Njen glas je umoran. Ja ipak imam toliko snage da mogu da je držim u krilu i ljubim njene slepoočnice. Majčice, devojčice, ruke su ti teške kao tuč. Ja očešljam moju dugu kosu i njome prekrijem njene ruke celom dužinom, štiteći ih od menopauze. U mojoj kolibi, u mom ognjištu goreće plamenovi maminih ruku, bakinih očiju i dedinog glasa.
Danas, žena kojoj gori glava hoda ka vrhu Hum, na ostrvu u vodi Jadrana, i zamišlja svoje ognjište. Sunce podstiče plamenove na njenom temenu, i grčeve u njenom stopalu. S vremena na vreme, ona pogleda u svoje nepošlusne prste. Ovo je naše more. Suptilni nacionalizmi, otvoreni rasizmi, i naše more. Hodam, iako mi leva noga zastaje pri svakom podizanju. Ponaša se kao metalna šipka u konstantnom grču i podseća me na kratkotrajnost i krhkost tela. Ovo kao da nije moja noga, mama. Hodam po bodljikavim žicama, sunđerima, vrelom asfaltu, satima, sa pauzama, i bez konkretnog cilja. Na pola puta ka vrhu, ceo Jadran mi se sručio u oči. Ovo je naše osrvo, mama. Razmišljam kako satima ni jedna mašina nije prošla pored mene. Ni jedno telo. U jednom grčevitom trenutku, neposredno posle ove misli, čuju se prvi zupci automobila. Vatrogasna kola se zaustavljaju na nekih 300m nadmorske visine, i pitaju me da li mi je potreban prevoz, ne znajući za moj lični požar. Odbijam, i nastavljam da hodam. Žena kojoj gori glava je žena koja uvek nastavlja da hoda.
Moja mapa pokazuje vrh brda Komiže, koji ću uskoro dostići, a gde bi trebalo da se nalazi pećina druga Tita (Titova špilja). Tito se u njoj krio čitava dva meseca tokom 1944, u vreme nemačke okupacije. Razmišljam o sebi kao drugarici. Razmišljam o okupiranim telima. Možda je vrhunac komunizma hlađenje sopstvenog temena u Titovoj pećini. Nastavljam da hodam, sa manje grča u levoj nozi, ali sa sveprisutnim vatrama u različitim delovima tela. Smirujem misli, mislim na dedu. Nekih 6 km pre Titovog skloništa, potpuno slučajno, nailazim na tablu sa smernicama. Tri putokaza usmeravaju na levo: Borovik, Žena Glava i Titova špilja. Ne postoje slučajnosti, rekao bi deda. Žena Glava je selo u Dalmaciji, na ostrvu Vis, u Komiži, i po komiškom dijalektu ima nekoliko etimologija. Žena je glava sela, že(d)na glava, i žena koja potiče od reči xenos (ξένος), što u grčkom znači „stranac“. Isto bi to povezala i Simone de Beauvoir, i naglas čitala La femme est l’Autre dok se penje na Hum. Žena Glava sela. Žena drugosti. Ženina glava na vrh sela. Selo celo na ženinoj glavi. Janis, žmona, cwēn, kwena. Dobivši informacije iz austrougarskog katastra, odlučila sam da se vratim.
Danas moja vibrirajuća stopala ponovo gaze po nemačkim trotoarima. Gospođica K me očekuje sa velikim osmehom na licu. Stiskam pesnice u džepovima zimske jakne i mislim na mamu. Gestikulacije i ekspresije belih mantila su kodovi po kojima se kroji svakodnevica tela poput mog i svaki signal ima naizgled duplo značenje, nosivši dobre i loše vesti. Mi postajemo brojevi na ekranu, večni davaoci krvi za eksperimentalne laboratorije, šifre višeslojnih dijagnoza, etikete za nesvakidašnja stanja. Funkcije naših tela su misterija društvu kapitala. Mi imamo svoj vokabular i svoje vatre. Mi poznajemo medicinu, antropologiju, neurologiju i imunologiju; imamo prijatelje na radiologiji, drugarice na psihijatriji, medicinske sestre sa Balkana u zapadnjačkim bolnicama, omiljenog hirurga, dežurnu ambulantu i flastere na pruge.
Na kraju dana, ovog, ili bilo god – ovo je su naše kolibe, naša ognjišta, i naša ostrva. Ovo su naše škole, naše bake, i naši ljubavnici. Ovo su naša neposlušna tela. Pulsirajući kao grčevi u mojoj levoj nozi, ona me podsećaju da njima uvek mogu da se vratim. Žena povratnik. Na različitim tačkama degradirajućeg kontinenta, mapiram strategije za preživljavanje, na sopstvenim jezicima. Pišem poeziju, gledam u more, u beton, i u bolničke zidove. Žena ognjište, čije ruke pišu vatru i sanjaju bezbolne proplanke.
U mojoj kičmi leže dve svrake i, pevajući u moja pluća, polako se pretvaraju u ništa. Žena kojoj gori glava je žena koja plače vatru. A ja, ja je gledam iznutra i mislim na crveno.
Kračunovič, 2025